Svaka suza prolivena od juna 1992. godine, svaki strah i sjećanje na nemili događaj, kada su Odlukom Savjeta bezbjednosti UN u maju i junu 1992. godine bili su zabranjeni međunarodni letovi, čak i oni sa bocama kiseonika iz Beograda za Banjaluku, zbog čega je preminulo 12 tek rođenih beba koje su bile u inkubatorima, stvara jezu i otvara nova poglavlja – tuge, bola i uspomena.
Kako bi sve izgledalo da se ovoj djeci pomoglo, šta bi bilo da su majke svoje mališane mogle iznijeti iz bolnice i kući u pripremljenim dekicama ih ušuškati. Jer, radovali su se. Očekivali su ih. Smišljali imena i svaki izlet. Živjeli za taj dan koji je došao sa smiješkom, a završio lošim vijestima. Nešto što se nije trebalo tako desiti i danas boli roditelje, među kojima je i Željka Tubić.
– Ono što je bitno da mi svake godine sa ovog mjesta svake godine šaljemo poruku cijelom svijetu da se nikada više i nigdje ne desi ovakav zločin. I da ako već ratuju da u to ne miješaju djecu i nejake, stare i nemoćne – poručila je Tubićeva.
A, zvjezdice sijaju. Svaka od njih posebnim sjajem, posebnom vedrinom i osjećajima koje njihovi roditelji prepoznaju. Jer, znaju, nisu one ostavljene i nikada neće biti. Nisu zaboravljene, a negdje od gore uvijek će svijetliti i dijeliti radost, osmijehe i sreću kada god ih se sjetimo.
U Banjaluci su danas položeni vijenci i cvijeće na spomen-obilježje “Život” u Banjaluci, povodom obilježavanja 32 godine od smrti 12 beba u Kliničkom centru u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika.
Trinaesta beba Slađana Kobaš izgubila je bitku za život sa 14 godina, a četrnaestoj bebi Marku Medakoviću nedostatak kiseonika ostavio je posljedice za cijeli život.
Marijana Bogdanović/SrpskaCafe
