Jedna baka je sa sela došla u Beograd na liječenje, pa od unukinih riječi htela da umre, za nju je to bila jako teška situacija.
Postoje situacije u životu kada tišina boli više od bilo koje riječi. Kada te postupci najbližih pogađaju dublje nego najteži udarci. Tako se osjeća Radoslava, baka iz sela kod Kruševca, koja je godinama sa osmijehom odlazila u Beograd kod sina i snaje – a iz tih posjeta se vraćala sa tugom koju nije imala s kim da podijeli.
Nekad radost, danas rana. Ovo je njena priča.
S ljubavlju u srcu i torbi punoj darova
„Nisam ja mnogo školovana, ali sam prošla kroz život. Znam kad nisam dobrodošla“, počinje priču Radoslava. Svaki njen dolazak u Beograd bio je mali ritual. Dan ranije bi spakovala torbu – domaća jaja, sir u platnenoj krpi, teglu slatkog, malo suvarke ako ima.
Oblačila bi najbolju maramu, onu „za grad“, i kretala sa srcem punim iščekivanja. „Zagrliće me unučići, popiću kafu sa sinom, biće nam lijepo“, nadala se svaki put.
Ali doček je bio sve, samo ne srdačan. „Snaja me jedva poljubi, sin uvijek negdje žuri, a djeca me gledaju preko telefona, kao da sam tuđa“, kaže Radoslava tiho.
Daju joj sobicu, ljubazno, ali hladno. Prva dva dana još nekako prođu – odvede unuke u park, priča im bajke. A trećeg dana već vidi poglede: pitaju se kad će da krene kući.
Za snajkine roditelje – svečani doček
Posebno je boli način na koji se tretiraju snajkini roditelji. „Kad oni dolaze – kao da Tito i Jovanka ulaze u kuću! Sve blista, sve se iznosi, sve se slika. Moj sin joj sipa kafu i smješka se. A ja? Ja gledam i ćutim.“
U tim trenucima, Radoslava kaže da osjeća da ne pripada. Ne kao svekrva, ne kao baka – već kao neko koga se ne vide, ne primjećuju.
„Nisam ja ljubomorna, daleko bilo. Samo želim da me neko vidi. Da me zagrle i kažu: ‘Dobro nam došla, bako.’ Da me pitaju kako prezimljujem, imam li drva, da li mi dimnjak vuče.“
Radoslava kaže da njen sin i snaja nikad ne dolaze u selo. „Mnogo rade“, pravdaju se. A kada ona krene kući, kažu: „Ostani još malo.“ Ali kaže da ne čuje srce u tim riječima – samo pristojnost.
Put nazad – sa osmijehom iznuđenim i suzama neisplakanim
Na povratku, u autobusu, izvadi fotografiju unuka. Slika koju je sama razvila prošle godine. Čita poruke koje joj je sin poslao u njihovo ime: „Bako, volimo te.“ I vjeruje u njih. Mora da vjeruje – jer, kako drugačije da pređe uz onu prašnjavu stazu do kuće?
„Jer ja sam samo baka. Nisam za slike.“
Godinama je Radoslava ćutala. Dolazila, donosila, pružala… još od dana kada su sin i snaja živjeli sami. „Molila sam Boga da dobiju dijete. I kad su dobili, srce mi je bilo puno. Mislila sam – sada će sve biti drugačije. Ali nije.“
Kaže da osjeća da se sin i snaja stide nje. Što živi na selu, što nema skupu garderobu, što ne koristi skupe parfeme kao „prija iz Beograda“.
„Nek’ se hvale s njima, nek’ ih slikaju za Instagram, ali mene više neće vidjeti pred vratima. Teško je, ali ispravno. Više im neću preći prag.“
Radoslava ne traži mnogo. Samo da je neko vidi. Ne u objavama, ne za slikanje – već iskreno. Kao majku. Kao babu. Kao ženu koja je dala svoje vreme, ruke i srce.
„Neću više nikome da smetam. Ako im budem nedostajala – znaće gdje da me nađu.“