Grupa novinara iz 30-ak zemalja imala je priliku da prošle sedmice posjeti Tursku i obiđe neke od najvećih kompanija turske odbrambene industrije.
Posjetu je organizovao Direktorat za komunikacije predsjednika Republike Turske, a naš glavni cilj tokom posjete je bio da shvatimo kakva je turska uloga u okviru NATO-a i kako se turska bezbjednosna strategija odnosi prema Sjevernoatlantskoj alijansi, posebno imajući u vidu pojedine analitičare koji dovode u pitanje to koliko je Turska uopšte zainteresovana da ostane u Alijansi.
Ova pitanja postavili smo ključnim ljudima u ASELSAN-u, najvećoj turskoj kompaniji u odbrambenoj industriji koja se bavi izgradnjom sofisticiranih sistema za protivvazdušnu odbranu, komunikacije i elektronsko ratovanje, TAI, koja je najpoznatija po proizvodnji borbenih aviona, helikoptera i dronova, ROKETSAN-u, kompaniji koja proizvodi artiljerijske vođene i nenavođene rakete, kao i sofisticirane balističke rakete, te FNSS-u, koji se bavi proizvodnjom oklopnih vozila. Imali smo priliku da razgovaramo s generalnim direktorima ovih kompanija i iz svega što nam je rečeno može se zaključiti da za Tursku NATO i dalje ostaje ključni bezbjednosni savez. Razlozi za to nisu samo činjenica da je sva vojna proizvodnja Turske usklađena s NATO standardima i to što je Turska aktivni učesnik više strateških NATO aktivnosti, poput integrisanja sistema protivvazdušne odbrane, o kojoj nam je govorio generalni direktor ASELSAN-a, kao i da su NATO zemlje važno tržište za tursku namjensku industriju.
Razlozi su mnogo širi, ali ih je nemoguće shvatiti ako se ne razumije činjenica da je za Tursku sjevernoatlantsko područje, koje je prevashodni fokus NATO-a, tek jedan manji dio ukupnih bezbjednosnih izazova. Turska na jugu ima nestabilnu Siriju u kojoj i dalje postoji opasnost od kolapsa vlasti ili jačanja terorističkih grupa, Kavkaz, gdje takođe prijete ratovi i nestabilnost, agresivni Iran, rat u Gazi i neriješeni granični sporovi u Egejskom moru.
Ulazak Turske u NATO 1952. godine bio je u obostranom interesu – NATO je dobio snažnog partnera na južnom krilu prema SSSR, a Turska pristup zapadnoj tehnologiji i bezbjednosne garancije za Bosfor i Dardanele, prostor za koji je Rusija istorijski iz strateških razloga bila izuzetno zainteresovana.
Iz svega što smo vidjeli prilikom naše petodnevne posjete Ankari i Istanbulu možemo zaključiti da Turska sprovodi ambicioznu politiku jačanja vojno-tehnološke nezavisnosti, po principu “kupi samo ono što moraš, proizvedi sve ostalo”. Rizik je u tome da ako ovaj pristup ne uspije, Turska će uložiti desetine milijardi dolara koje su inače mogle otići u druge sfere ekonomije. Međutim, ako pristup uspije, Turska bi se mogla dodatno transformisati u mnogo respektabilniju silu nego što je to sada. Turska svojom vojnom tehnologijom snabdijeva veliki broj zemalja na Bliskom istoku i na Arabijskom poluostrvu, Africi i Aziji.
Prema onome što nam je pokazano i objašnjeno, izvan svake sumnje je da je Turska uspjela razviti impresivne vojne sisteme – od oklopnih vozila, preko raketa i sofisticiranih multinamjenskih dronova, pa do borbenih aviona pete generacije, kao što je projekat Kaan koji razvija TAI.
Mehmet Demiroglu, generalni direktor te kompanije, uvjeren je da će naredni prototip aviona biti spreman u aprilu sljedeće godine, a u kompaniji su sigurni da će prve isporuke turskoj vojsci krenuti prije kraja decenije.
Vojna saradnja koju Turska namjerava da razvije u zemljama koje nisu vezane za evroatlantski prostor je specifična zato što uspostavlja temelje dugoročne međuzavisnosti i jačanja povjerenja, a to otvara vrata ne samo većoj geostrateškoj usklađenosti među partnerima, nego i produbljuje ekonomsku razmjenu i jačanje životnog standarda lokalnog stanovništva. To je pristup koji su Sjedinjene Države primijenile u hladnom ratu – ojačale su bezbjednosnu saradnju sa Zapadnom Evropom i pružile bezbjednosne garancije, a zauzvrat sve ostale zemlje su slijedile sjevernoameričku geostratešku politiku i viziju.
Tu se vraćamo na početak priče o Turskoj kao članici NATO-a. Za razliku od perioda kada je Turska ulazila u Alijansu, kada je više dobila ona nego NATO, danas je situacija obrnuta. NATO i te kako može profitirati od veza koje Turska razvija u zemljama Afrike, Zaliva i Azije.
Sve ovo počiva na temelju toga da li je procjena turskog rukovodstva u kreiranju odbrambeno-bezbjednosne industrijske strategije ispravna. Iz svega što smo vidjeli u Turskoj, ali i čuli od nezavisnih stručnjaka nakon što smo se vratili, može se zaključiti da postoje dobre šanse da će mlado, edukovano i motivisano stanovništvo koje želi da radi na intelektualno zahtjevnim poslovima u namjenskoj industriji, uz dobre političke odluke i geostratešku važnost koju Turska prirodno ima, dovesti do uspjeha.
(Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država.)
