Nađa Diklić
Gradonačelnik Banjaluke je otišao na more. Kao foršpan za film “Blagajnica hoće ić’ na more”. Da li je na novoj jahti, da li šeta plažom zagledan u pučinu vizionarskim pogledom sagledavajući šta će da radi kad dođe kući, nazad u Banjaluku koja od voda ima oborinske, poplave i probleme sa Vrbasom i Crkvenom. Svjež povjetarac miluje mu tijelo i provlači se kroz kosu dok sa drugarima raspravlja o našoj budućnosti. Vizija Banjaluke, budućnost Republike Srpske u njegovim je rukama.
Za to vrijeme, dok on šeta i misli, Mikalenđelov “David” prilagođen 21 vijeku, Banjalučani se dave u smeću. Zmije pužu po Novoseliji, pacovi trčkaraju po Boriku, psi razvlače smeće po Lazarevu, na Obilićevu visi kuća usljed klizišta … Po staroj narodnoj “kuća gori, a baba se češlja”.
Za to vrijeme, Banjaluka, najveći grad i glavni grad Republike Srpske, nema načelnike odjeljenja… već dvije i po godine. Grad sa najvećim budžetom i najvećim brojem stanovnika, vode savjetnici koje gradonačelnik imenuje. Skupština se ne može zakazali, jer je gradonačelnik Stanivuković na odmoru. Njegov opunomoćenik igradski menadžer otvoreno laže novinare kada kaže da je gradonačelnik na poslovnom putu, ali običan narod rekao bi laički – odmor sa drugarima. Otišao, vratiće se, opaljen Suncem i pun svježine sa ukusom soli.
Da li je kupio jahtu ili ne, sad je manje bitno. A bitno jeste. To je njegov novac, zarađen. Platu ne prima, jer kako kaže “porodica mu je bogata”, pa se ima, može se. Može se biti i gradonačelnik jer ima. Može raditi volonterski. Jer, može mu se.
Banjalučani, pak ne mogu. Ne mogu poplava, kanalizacije i smeća. Loše infrastrukture. Gradnje sistemske na svakom ćošku, koju podržavaju regulacioni planovi, na koje nas Stanivuković pozove, ali on ne dođe. Kao što pozove i odnornike na Skupštinu, pa opet ne dođe.
Sad je samo pitanje – dokle može?
Dok se naš izabrani gradonačelnik šeta po jahtama, Banjalučani ne mogu prošetati kroz svoje naselje, svoj Budžet Grada…. I ako ikoga sada zanima, prošle godina baš ova mlada snaga je izgubila na nivou mjesnih zajednica. U banjalučkim mjesnim zajednicama nije pobijedio ni gradonačelnik ni stranačke mu kolege. Možda oni ljudi koji sve ovo gledaju iz prve ruke, tada su mogli da vide ono što drugi nisu pa glas nisu dali. Kasnije će i drugima postati jasno, zašto glasa nema kada se gradska administracija prošeta među Banjalučanima. Jer, nije sva Banjaluka Trotoart. Nešto je i mimo šminke, mimo glavne ulice, ostalo da egzistira, dok ovo prvo parazitira u Banjaluci.
