Zločinačka akcija „Oluja“ bila je planski i organizovan zločin – etničko čišćenje nad srpskim narodom. U avgustu 1995. godine, pred očima cijelog svijeta, sa svojih vjekovnih ognjišta protjerano je više od četvrt miliona Srba. Više od dve hiljade ubijenih, stotine nestale, čitava srpska sela i gradovi zbrisani – ne u ratu, već u genocidnom pohodu čiji je cilj bio da Srba više ne bude tamo gdje su vjekovima živjeli.
I danas, 30 godina kasnije, Hrvati taj dan slave kao praznik. Slave dan kada su progonili djecu, starce i žene. Slave dan kada su palili kuće, crkve i grobove. To nije praznik – to je sramota. I dok oni dižu zastave, mi palimo svijeće. Dok oni kliču, mi ćutimo uz grobove. I ne zaboravljamo. Jer zaborav je drugo ubistvo.
Republika Srpska Krajina bila je dom jednog naroda. Danas je to okupirana teritorija. Oni koji slave „Oluju“, slave okupaciju, progon i zločin. I neka im to bude na čast. Ali Srbi neće ćutati. Nećemo dozvoliti da se naš narod satanizuje, da se naš bol briše, da se naše žrtve zaborave.
Međunarodna zajednica ovim zločinom izgubila je svaki kredibilitet. Zapad, koji je godinama glasno govorio o ljudskim pravima, pokazao je da su Srbi za njih narod čija se suza ne računa, čiji se glas ne čuje i čiji život ne vrijedi. Utišali su istinu, ali je nisu ugasili. I sve dok jedan Srbin pamti – „Oluja“ neće biti ni oproštena ni zaboravljena.
Naša je dužnost, kao generacije koja baštini slobodu Republike Srpske, da pamtimo. Da ne zaboravimo ko smo, šta smo preživjeli i ko nam je to učinio. Republika Srpska nije slučajnost – ona je zavjet da se „Oluja“ nikada više ne ponovi. I dok postoji Srpska – postojaće i glas istine.
Zato danas ne stojimo samo u tuzi, već u odlučnosti – da istoriju ne pišu oni koji slave zločin, već oni koji su iz njega ustali.
