Supergalaktički klasteri su među najvećim strukturama u univerzumu, ali njihovo precizno definisanje nije jednostavno, s obzirom na to da se ne mogu odrediti prostim posmatranjem.
Njihove granice nisu jasno vidljive, jer se ne definišu prema ivicama, već prema zajedničkom kretanju galaksija koje ih čine. Ovaj fenomen čini supergalaktičke klastere fascinantnim, ali i složenim za istraživanje, piše Phys.org.
Naš Mliječni put dugo se smatrao dijelom supergalaktičkog klastera Djevica, ogromne strukture koja se prostire na više od stotinu miliona svjetlosnih godina i sadrži više od 100 pojedinačnih grupa i klastera galaksija. Ova definicija potiče iz najranijih istraživanja koja su pokušavala da mapiraju obližnje dijelove univerzuma. Ipak, ta istraživanja nisu bila dovoljno sofisticirana da pruže cjelovitu sliku.
Zanimljivo je da su astronomi još od pedesetih godina raspravljali o postojanju supergalaktičkih klastera ili superklastera, preispitujući mogućnost da postoje više strukture u obrascu galaksija. Tek kada su započeli dublje mapiranje univerzuma, postalo je nemoguće ignorisati postojanje kosmičke mreže, ogromne strukture koju čine dugi, tanki filamenti, široki zidovi, i praznine – područja gotovo potpuno bez materije.
Jedna od ključnih zanimljivosti kosmičke mreže je da se najveći dijelovi ove strukture sastoje od supergalaktičkih klastera. Međutim, za razliku od manjih klastera galaksija, supergalaktički klasteri nisu gravitaciono vezani. Ovo znači da galaksije unutar njih još nisu završile svoj proces formiranja, već su u stalnom procesu građenja, kao neki stalni svemirski građevinski projekat. Ova činjenica dodatno otežava definisanje supergalaktičkog klastera, jer je teško odrediti šta oni zapravo predstavljaju u kosmološkom kontekstu.
Nedavna istraživanja promijenila su pristup definisanju supergalaktičkih klastera. Astronomi su se okrenuli dinamičkim definicijama, koje ne uzimaju u obzir samo položaj galaksija u prostoru, već i njihovo kretanje. S obzirom na to da su supergalaktički klasteri još u procesu formiranja, ovaj metod omogućava naučnicima da posmatraju formativne procese u univerzumu, analizirajući šta galaksije pokušavaju da izgrade.
Korišćenjem ovog pristupa, astronomi su uspjeli da razlikuju jedan supergalaktički klaster od drugog, što je dovelo do otkrića da je supergalaktički klaster Djevica samo jedna grana mnogo veće strukture poznate kao Lanijakea. Lanijakea obuhvata nevjerovatnih 100.000 galaksija, čineći je jednom od najvećih struktura u kosmosu. Ovo otkriće, pored svoje veličine, ima i značaj u razumijevanju našeg mjesta u univerzumu, jer nam pokazuje koliko smo zapravo povezani sa širim kosmičkim strukturama.
Iako su supergalaktički klasteri još uvijek u procesu formiranja, oni pružaju ključne uvide u strukturu i evoluciju univerzuma. Dinamičke definicije i mapiranja sve dubljih dijelova kosmosa omogućavaju nam da shvatimo složenost i grandioznost ovih struktura, kao i našu ulogu u neprekidnom procesu univerzalne izgradnje. Na kraju, istraživanje supergalaktičkih klastera nije samo naučno pitanje, već i potraga za razumijevanjem mjesta koje zauzimamo u beskonačnom univerzumu, prenosi Telegraf.
