Djeca, nas dvadesetak, igramo se pored kolone koja je zastala na Petrovačkoj cesti. Odjednom čujemo kako avion nadlijeće. Pomislih, to su neki prijatelji, došli da nam pomognu. Ali tu radost ubrzo prekide eksplozija koja nas baci na zemlju. Sljedeće čega se sjećam su riječi mog brata: “Jesi li živ, povrijeđen?”.
Ovim riječima s tugom u glasu prisjeća se dešavanja iz izbjegličke kolone nastale tokom “Oluje” Dragan Malenčić, tada 12-godišnji dječak.
Ni danas, nakon 28 godina, kao odraslom čovjeku nije mu lako da se sjeća dešavanja od 4. avgusta 1995, kada je započela hrvatska vojno-policijska akcija na Republiku Srpsku Krajinu.
“Bilo je mučno. Taj 4. avgust ostao mi je urezan u sjećanje. Sa roditeljima sam živio u Korenici, ali tog dana nisam bio kod kuće, već kod bake koja je živjela u selu Vrelo. Tu je bio i češki bataljon UNPROFOR-a. Kao dječak pomislih: ‘Dobro je da sam kod bake, ovdje je sigurno, Hrvati nas neće granatirati'”, prisjeća se Malenčić za “Glas Srpske”.
Međutim, uskoro se dobro začuo huk granata, na osnovu kojih su zaključili da su hrvatski vojnici probili liniju jer su granate padale blizu češke baze UNPROFOR-a.
“Da je tako bilo, ubrzo smo se uvjerili jer smo dobili informaciju da su oni probili liniju i da su ušli duboko u teritoriju Republike Srpske Krajine. Granatiranja su bila sve češća. I ja, zajedno sa bratom i njegovom suprugom koja je tada bila trudna, odlazim do sela Jezerca u nadi da tamo neće biti granatiranja. Međutim, oko 20 časova tog 4. avgusta rečeno nam je da je Republika Srpska Krajina pala i da moramo da idemo”, sjeća se Malenčić.
U sumrak te večeri dolaze autobusi po ljude iz sela Jezerca, a on se zajedno sa bratom i njegovom suprugom vraća do bake, koja sa njima kreće do Korenice, gdje zatiču praznu porodičnu kuću.
“Mojih roditelja nije bilo. Kuća je bila prazna. Nisam tada ni znao gdje su. Tada, te večeri, kreće put pun neizvjesnosti. Nakon Korenice došli smo do Lapca. Ja sam bio u automobilu sa bakom i tetkom. Brat i njegova supruga su otišli ispred nas. Međutim, nama se automobil pokvario pa me tetka prebacuje kod nekih ljudi, koje i ne poznajem. Dalje put nastavljam s njima i nakon nekoliko sati stižemo u Donji Lapac, gdje sam ugledao svoje roditelje na traktoru i njima se pridružio”, prisjeća se Malenčić.
Najtraumatičnije iskustvo za njega bilo je granatiranje kolone na Petrovačkoj cesti.
“Stojimo u koloni i čekamo. Ne znam zašto smo zastali. Ugledao sam djecu kako se igraju pored kolone. Pridružio sam im se, ali našu igru prekinula je eksplozija. To je bilo svega nekoliko metara od nas. Ta eksplozija bacila nas je na zemlju i osjetio sam toplinu. Sljedeće čega se sjećam su riječi brata: ‘Jesi li živ, povrijeđen'”, navodi Malenčić i dodaje da slike mrtvih i ranjenih ni danas ne blijede.
Kako priča, ljudi u koloni uglavnom su bili gladni, a traktori i automobili ostajali bez goriva.
Da postoji ljudskosti, osjetili su u Sanskom Mostu, gdje su stigli 8. i 9. avgusta. Tu su im, prisjeća se, ljudi ubacivali hranu u prikolice, ali i zvali ih na ručak, dok su, s druge strane, u pojedinim mjestima zatvarali vrata kuća.
“Negdje pred Beogradom teško sam se razbolio, nakon čega me preuzimaju tetka i tetak. Završio sam u bolnici. Nakon pet, šest dana probudio sam se. Naravno, prošlo je mnogo od tog buđenja do sastanka sa roditeljima jer su oni završili u Valjevu, gdje smo proveli nekoliko mjeseci. Nakon toga se vraćamo u Prijedor, odakle je rodom moj otac. Tu smo i danas”, navodi Malenčić.
Dodaje da ode ponekad u Korenicu, ali to nije to.
“Tu više ne živi moj narod, već drugi ljudi. Nije to to. Strašno je to što nam se desilo, a to zlo nije kažnjeno kako zaslužuje”, zaključio je Malenčić.
Hrvatska je 4. avgusta 1995. godine vojnim i policijskim snagama napala Republiku Srpsku Krajinu, teritoriju formalno pod zaštitom mirovnih snaga UN, a tokom pogroma “Oluja” protjerano je 250.000 Srba, ubijeno više od 1.800 lica i spaljeno oko 22.000 srpskih kuća.
Pogrom “Oluja” zvanično je trajao četiri dana, a završio se padom Republike Srpske Krajine i uspostavljanjem hrvatske kontrole nad tom teritorijom.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju u prvostepenoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču okarakterisao je pogrom “Oluja” kao udruženi zločinački poduhvat, s ciljem trajnog i prisilnog protjerivanja najvećeg dijela Srba iz Republike Srpske Krajine.
Međutim, u drugostepenoj presudi takve tvrdnje su odbačene i hrvatski generali su oslobođeni svih optužbi, uz navode da u Krajini jesu počinjeni teški zločini nad Srbima.
Tribunal je utvrdio da su hrvatska vojska i specijalna policija počinile veliki broj zločina nad srpskim stanovništvom, prvenstveno nakon oružanih napada.
Međunarodni sud pravde je u februaru 2015. odbacio međusobne tužbe Hrvatske i Srbije za genocid, utvrdivši da su se tokom i nakon “Oluje” dogodili zločini koji bi mogli biti elementi genocida, ali da “nije dokazana specifična genocidna namjera”.
U Hrvatskoj se 5. avgust slavi kao “dan pobjede i domovinske zahvalnosti”, dok je u Srbiji i Republici Srpskoj 4. avgust dan žalosti i sjećanja na prognane i ubijene Srbe.
Direktor Instituta za savremenu istoriju Predrag Marković kaže da je proslava “Oluje” u Kninu bizarni događaj i da je Hrvatska vjerovatno jedina zemlja u Evropi kojoj je nacionalni praznik to što su ispraznili gotovo trećinu svoje teritorije od stanovništva.
“Oni ih nisu pobili kao što su htjeli u Drugom svjetskom ratu, ali tamo Srba praktično više nema. Znači, oni slave nestanak stanovništva sa trećine svoje teritorije. Ja ne znam drugi takav nacionalni praznik u Evropi”, rekao je Marković.
V.d. direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Srpske Viktor Nuždić rekao je za “Glas Srpske” da je “Oluja” bila kruna plana za svođenje Srba na statističku grešku, da bi se kasnije svesrdno radilo na tome da im bude spriječen povratak.
Nuždić ukazuje i da brutalni zločini, koji su tada počinjeni, ni do danas nisu dobili sudski epilog jer, očigledno, srpske žrtve su Haškom tribunalu, ali i ovdašnjem pravosuđu potpuno nevažne i posmatraju ih u velikoj mjeri kao “tek sporadične incidente”.
Tihi egzodus
Direktor “Veritasa” Savo Štrbac rekao je da je već 28 godina prošlo, a nisu popisane sve žrtve “Oluje”, kao ni prethodnih akcija hrvatske vojske.
“Imamo 1.893 žrtve, među njima je 65 odsto civila. Broj žrtava u cijelom ratu je mnogo veći”, rekao je Štrbac.
Istakao je da Tužilaštvo BiH vodi predmet u vezi sa bombardovanjem kolone civila na Petrovačkoj cesti i kod Svodne, ali nema optužnice, jer Hrvatska neće da pošalje imena pilota.
“Otvoren je taj slučaj u Beogradu, Srbija je podigla prvu optužnicu. Problem je što Hrvatska ne priznaje optužnicu iz Srbije”, naveo je Štrbac dodajući da i danas traje tihi egzodus Srba iz Hrvatske.
