U periodu kada su svi trezveni posmatrači imali ozbiljne razloge da vjeruju da je od medijske scene u Republici Srpskoj marginalnija jedino kultura, desio se nevjerovatan izuzetak od takvog pravila. Naime, jedan pozorišni događaj, bar na nekoliko dana, našao se u središtu pažnje značajnog broja ljudi. Naravno, ovogodišnji Teatar fest u Banjaluci nije jednokratno zaintrigirao narodne mase zbog iznenadne opsesije estetskim dometima aktuelnih komada, već zato što je kćerka predsjednika RS Gorica Dodik u nekoliko tvitova progovorila glasom „pravednika“ povodom dolaska SARTR-a u grad pored Vrbasa.
Ne, nije znameniti francuski filozof i pisac Žan-Pol ustao iz groba, sa namjerom da vidi šta se dešava na prostoru između Novog Grada i Trebinja sredinom 2023. godine, već je Sarajevski ratni teatar pozvan da nastupi na sceni Narodnog pozorišta RS. To su i učinili, a tokom same predstave nije se desilo ništa specijalno, osim ovacija na kraju, pri čemu sadržaj nije imao nikakve političke konotacije.
Iako je njena prvobitna objava na društvenim mrežama imala navodni nacionalni naboj, prema svim dostupnim saznanjima, stvarni povod da Gorica Dodik istupi na ovakav način bio je znatno banalniji. Jer, Dijana Grbić bila je već godinu i po vršilac dužnosti direktora NPRS i približio se čas odluke da li će se iz njene titule izgubiti odrednica v. d. ili će, umjesto punopravne funkcije za dosadašnje kadrovsko rješenje, biti potražena nova osoba da preuzme Narodno pozorište. Sve je išlo ka tome da Grbićeva ostane na položaju, jer se ispostavilo da je riječ o solidnom adutu vladajuće strukture, ma koliko takve persone bivale sve rijeđe. Iza nje se nisu vukli repovi skandala, ni finansijsko-interesnih, ni koncepcijsko-artističkih, a ni kada je riječ o arbitriranju u odavno komplikovanim međuljudskim odnosima u ovoj kući.
Pandorina kutija
Međutim, prva kćerka Srpske imala je svog favorita, a to je Jelena Trninić Milićević. Famozna JTM je, inače, u protekloj deceniji godinama vodila odnose s javnošću i marketing u NPRS, a u jednom momentu, kada joj je dosadio PR, poželjela je da bude i direktor Narodnog pozorišta. Učinilo joj se da je pravi trenutak za ostvarenje te ambicije nedobrovoljni odlazak Maje Dodig za čelne pozicije. Ali, 4. novembra 2021. godine, kada je došao kraj toksičnog upravljanja ovom institucijom u režiji Dodigove, volšebno se pojavila Grbićeva kao rezervna opcija.
Ipak, Jelena Trninić Milićević nije samo uporna karijeristkinja, već i, po svemu sudeći, jedna od kuma Gorice Dodik, a u svakom slučaju njena bliska prijateljica, što je verifikovano i suosnivačkim statusom ovog tandema u fondaciji „Srpska kuća“. Riječ je o projektu posvećenom humanitarnom radu i stambenom zbrinjavanju porodica sa većim brojem djece, ali u još većoj mjeri samopromociji pokretačkog jezgra, u kojem je, osim Gorice i Jelene, još samo poslanica SNSD-a u NSRS, vedeta iz Laktaša Biljana Petković.
Goričin kontroverzni tvit je objavljen poodavno, 19. aprila 2023. Jasno, imao je potpuno trivijalnu namjenu – da kompromituje Dijanu Grbić i da otvori prostor za kandidaturu Jelene Trninić Milićević za direktora Narodnog pozorišta RS. Kćerka je imala priliku da od oca, lidera SNSD-a, nauči šta je u Srpskoj najefektniji način da se maskira krajnje prizemna zamisao, kao što je udovoljavanje histeričnim planovima za napredovanje nekompetentne drugarice. Odmah je prešla na djelo, pa je Grbićevoj – naravno, perfidno je nigdje ne pominjući – napakovala optužbu za „nacionalnu izdaju“, u vidu odgovornosti za dovođenje SARTR-a u Banjaluku. Budući da nema živih svjedoka koji su ikada vidjeli Goricu Dodik u pozorišnoj publici, niti bilo kakvih pisanih tragova njenog ranijeg interesovanja za teatar, elementarna logika sugeriše zaključak je čitava spletka pokrenuta na sugestiju hiperambiciozne prijateljice Jelene Trninić Milićević.
Ali, ne lezi, vraže – u narednoj etapi situacija se otela kontroli. Skoro dva mjeseca nakon Goričinog ljutitog tvita, kada se već približio datum odluke o direktoru NPRS, naziralo se i otvaranje Teatar festa. Anonimni entuzijasti sa društvenih mreža su vratili u fokus raniju objavu prve kćerke RS, a dio sarajevskih medija, vazda željan međuentitetskih i međunacionalnih tenzija, sa radošću je dočekao takav nenadani dar i brzopotezno zakotrljao lavinu reakcija.
Suočena sa otvaranjem Pandorine kutije, Gorica Dodik je, naravno, pokazala uobičajenu drčnost. Nije odustala od početnog stava, niti se posula pepelom po glavi, ali se u jednom tvitu požalila na vlastito okruženje, sačinjeno od anonimnih poltrona, sklonih da joj krajem aprila daju tajnu podršku, ali nevidljivih u prvoj polovini juna, kada je čitava priča eskalirala.
Duhovna nadgradnja
U svakom slučaju, kompletna polemika vodila se povodom potpuno periferne dimenzije, sa stanovišta inicijatora. Mizerni plan dueta Gorica Dodik – Jelena Trninić Milićević očito je podrazumijevao tek jednokratno provlačenje kroz blato „izdajnice“ Dijane Grbić i brzopotezno instaliranje JTM u njenu fotelju. Ali, u digitalnoj eri, sve je imalo veći odjek od prvobitno osmišljenog. Ni Grbićeva se nije dala, Ministarstvo kulture se, nakon dan-dva ćutanja, na kraju ipak nije pokolebalo, tako da je najboljoj drugarici sa dva prezimena preostalo da čeka sljedeću šansu za definitivni skok na čelo toliko željenog NPRS.
Iako je upravo to bilo centralna tačka ove sage, kao i u svakoj tragikomediji, obe strane tribina na ovoj utakmici do beskraja su raspravljale o sada već irelevantnoj dilemi – da li je SARTR uopšte trebalo da nastupi na Teatar festu u Banjaluci? Pandan Jelene Trninić Milićević u Ministarstvu kulture – pomoćnica ministra Tanja Đaković, prekinula je vlastiti pozerski angažman u ovom resoru samo da bi iznijela nedvosmislenu ocjenu – da se to nije smjelo dopustiti ni „pod razno“ ili, kako je navela na Tviteru, čak i da su igrali „Ježevu kućicu“.
Za javne patriotske stavove Đakovićeve, sa drugačijim povodima, ima još manje svjedoka nego za odlaske u pozorište Gorice Dodik. Ali, to visprenu Tanju nije spriječilo da se efektno „ušlihta“ prvoj kćerci RS, u momentu kada se ona našla sama na vjetrometini. Takva solidarnost sigurno neće biti zaboravljena, pa ne bi bilo iznenađenje da upravo Đakovićeva bude naredna „gospođa ministarka“, jer nije red da već skoro deceniju bude dežurna osoba u resoru kulture za deklamovanje prigodnih govorancija u svim mogućim prilikama, mada je očito da uživa i u takvoj obavezi, po svemu sudeći mrskoj svim njenim dosadašnjim formalnim šefovima.
U finišu, u sve se uključio i javni servis RS, te obezbijedio startnu medijsku logistiku raspomamljenoj ekipi, raspoloženoj za linč, jer je jedna Dijana zaključila da od druge Dijane ne može imati naročitu korist, ali da nije zgoreg da bude u milosti uticajne vlasnice banjalučkog restorana „Agape“.
Na suprotnom polu, Grbićevoj je od njenih diskretnih zapažanja o sopstvenom osjećanju „tuge i praznine“ zbog čitavog slučaja bio od veće pomoći istup Aleksandra Stojkovića – Piksija, poznatog glumca NPRS, jer rivalima sigurno nije moguće da ospore patriotizam čovjeku koji se od prvog do posljednjeg dana rata borio u VRS, a pri tome bio i ranjen. Opet, mada su u posljednjoj situaciji zauzeli nesporan gard, glumci dolaze iz miljea koji nije nikakvo savršenstvo bez mane. U tom kontekstu, najilustrativnije je sada već zaboravljeno okupljanje, pompezno nazvano „Kulturni plenum Banjaluke“.
Na ovom „hepeningu“, održanom u Banskom dvoru u decembru 2016. godine, sa 250 učesnika, mogle su da se vide gotovo sve dimenzije ovdašnjeg jada i čemera. Iako bi brojni idealisti lako pali u zabludu, pa od aktera „duhovne nadgradnje“ očekivali plemenitost, bar za nijansu veću od prosjeka, ničeg sličnog nije bilo na tom skupu. Oko dvije trećine vremena bilo je posvećeno bjesomučnom nadgornjavanju brojnih umjetnika iz svih fahova, uz asistenciju njihovih kolega činovnika, povodom raspodjele skromnih budžeta za kulturu. Mimo jagme zbog para, preostala trećina večeri utrošena je na grozne manifestacije ličnih sujeta, sa povodima nepojmljivim običnim smrtnicima van tog faha. Sreća što kontroverza iz juna 2023. nije potrajala duže, pa davne anomalije nisu ponovo metastazirale i beznadežno kompromitovale ekipu koja se, u konkretnom, aktuelnom slučaju, ipak nije našla na „pogrešnoj strani istorije“.
Viša matematika
Kada je riječ o samom SARTR-u, jeste uvrnuto da skoro 30 godina nakon oružanih sukoba u BiH u Sarajevu postoji kulturna institucija sa „ratnom“ odrednicom u nazivu, makar bilo u pitanju samo pozivanje na period i okolnosti nastanka. Naravno, razumljivo je i to što je za dobar dio ljudi u RS frustrirajuće kada se na internet stranici SARTR-a formiranje označava kao gest „otpora agresiji i fašizmu“, sa jasnom aluzijom na koga se ove etikete odnose. Ali, sve to je moglo biti u opticaju u polemikama u Srpskoj i 2015. godine, kada je SARTR prvi put nastupio u Banjaluci, pa se niko od današnjih kritičara nije uznemirio zbog njihovog prisustva.
Sve ovo svjedoči o nepobitnoj činjenici – da 99,9 procenata aktera histerije sa tim predznakom uopšte ne prate bilo kakva domaća kulturna dešavanja, osim, eventualno, stranačke ponude SNSD-a u tzv. multimedijalnoj sali „Čajaveca“ u Banjaluci, gdje se mjesecima smjenjuju moralne gromade iz matice poput Milomira Marića ili kreativne veličine kakva je Jelena Bačić Alimpić. Pri tome, ilustrativno je da se niko od aktuelnih demagoga nimalo nije uzbudio kada su, u ranijem periodu njihove vladavine, republičkim ili gradskim novcem finansirani dolasci persona koje u vlastitim biografijama zaista bilježe istresanje kanalizacije po Srpskoj.
Ali, Gorica Dodik i njeni istomišljenici imali su druga interesovanja u fazama kada je Svetlana Slapšak (ex-Kojić) – naravno, ne o svom trošku – iz Slovenije dolazila da drži predavanja na banjalučkom Univerzitetu, uz hrpu razloga da se njene verbalne trakavice nazovu „autošovinističkim“. Ili, kada je Milica Tomić, svojevrsna Nataša Kandić srpske likovne umjetnosti i kćerka poznatog, sada pokojnog beogradskog glumca Miće Tomića, na poziv „Centra za vizuelne komunikacije Protok“, odnosno na njihovoj izložbi „SpaPort“, uz izdašne donacije SNSD-a, upoznavala Banjaluku i RS sa morbidnim projektom „Četiri lica Omarske“. A posebno kada je junoša iz SNSD-a Bojan Grebenar, kao stranački nametnuti predsjednik „Omladinskog savjeta Srpske“, budžetskim parama sponzorisao emitovanje radio-emisije „Peščanik“ na programima više banjalučkih stanica!?
Naravno, sve to je „viša matematika“ za prizemne rezone Gorice Dodik, Jelene Trninić Milićević ili Tanje Đaković, ali ih to ne sprečava da animiraju na stotine tupavih botova da im pruže karikaturalnu podršku na društvenim mrežama. A da groteska bude potpuna, potrudili su se i predstavnici tzv. NVO proisteklih iz rata. Ta bratija se, inače, ne oglašava u nizu situacija kada bi bio red da se čuju. Ali, čim se ukaže prilika za servilni odnos prema prvoj kćerci RS, naprasno se nižu izjave i saopštenja Branimira Kojića iz Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, kao i Organizacije starješina VRS ili Veterana RS.
Naravno, nijedna aktuelna generacija stanovnika Srpske neće dočekati jedini suvisli rasplet egzistiranja takvih kvazi-udruženja u vidu njihovog samoraspuštanja, jer nikada nisu apsolutno ništa uradili za populaciju koju navodno zastupaju. Ovakvoj klijenteli je, svakako, besmisleno predočavati argumentaciju prema kojoj vanumjetnički aspekti postojanja SARTR-a svakako ne zaslužuju aplauze u RS, ali predstave sa univerzalnim porukama, kakva je „Moj sin samo malo sporije hoda“, ne moraju da budu razlog za nacionalni „puritanizam“ bez pokrića.
Tim prije što je ishodište dosljednog insistiranja na sličnim rezonima – potpuni prekid bilo kakve komunikacije između FBiH i RS, ne samo kulturne, već i političke i svake druge. A to nije moguće, ne samo zbog aktuelnog uređenja BiH, već iz zbog načina na koji elementarni život oduvijek teče, u šta su se uvjerili maheri u disciplini izolacije – od Envera Hodže do Mao Ce Tunga – inače mnogo uporniji i fanatičniji nego što je to otužno jato Gorice Dodik.
Tamni vilajet
Kada se tome dodaju i jeftine egzibicije sa tvrdnjama da je sa NPRS „uklonjena zastava Srpske da se ne bi naljutio SARTR“, postaje jasno da „kritičari“ ne samo da ne ulaze u Narodno pozorište, već čak i ne prolaze pored njega. Jer, da to čine, znali bi da, osim tokom republičkih praznika, na ovoj, kao i na ostalim kulturnim ustanovama u Banjaluci i RS, zastava tokom godine nije ni istaknuta. Nije poznato da se na tome insistira bilo gdje u svijetu ako su u pitanju teatri, muzeji, galerije i slične zgrade, a ne političke institucije, tako da se radi samo o još jednom ćorku iz arsenala ovih demagoga. A takvima nikad neće biti jasno da – čak i ako su tačne konstatacije o mnogo zadrtijoj matrici reagovanja u Sarajevu na „nepodobne“ sadržaje iz RS – to ne mora da bude uzor za sve u Srpskoj da se automatski, po reciprocitetu, uključuju u vječno kolo zapjenušanosti u „tamnom vilajetu“.
Dakle, nema providne patetike za kojom akteri ovdašnjih degutantnih intriga neće posegnuti, jer sitnošićardžijski ciljevi, kao što je dovođenje JTM na čelo NPRS, izgleda opravdavaju svako sredstvo. U čitavoj situaciji, jedan od otkačenijih momenata jeste i to što osnovna politička polarizacija sa ovim povodom uopšte nije bila na liniji vlast – opozicija, već se ispostavilo da je riječ tek o pokušaju obračuna jedne frakcije vladajuće garniture sa drugom strujom u istom miljeu.
Jer, Dijana Grbić je prije angažmana u NPRS bila šefica protokola Igora Radojičića, dok je bio gradonačelnik Banjaluke. U bizarnom SNSD-univerzumu, iako je Radojičić rashodovan, takvi kadrovi se očito tretiraju kao zaostavština, sada u nadležnosti novog šefa Gradskog odbora SNSD-a Vlade Đajića. A tu stupa na scenu Gorica Dodik, pošto je skoro čitav njen „spisateljski opus“ na Tviteru, u suštini, usmjeren protiv Đajića. Ali, iz nekog razloga, ne kidiše na njega direktno, već to čini fokusirajući se na razna opskurna stvorenja iz Đajićevog okruženja, od izvjesnog pripadnika polusvijeta Milana Ćurlića – Ćurle do Milenka Letića, sekretara GO.
Nema dileme, Milorad Dodik bi, da to trenutno želi, mogao da se ratosilja Đajića, u paketu sa Letićem i Ćurlom, za 24 časa, ako ne i minuta. Ali, očigledno još nije raspoložen za kadrovske prekompozicije u banjalučkoj organizaciji SNSD-a, ma koliko njegova ćerka javno lobirala da se to izvede. Kada se poslože kocke u ovom grotesknom mozaiku, po svemu sudeći, otac ne priča sa kćerkom o bilo čemu što ne spada u svakodnevne tričarije, pa Gorici Tviter služi da šalje tati političke poruke, uz opšte cerekanje i njenih fanova, a pogotovo onih koji ne gaje simpatije prema prvoj kćerci.
Nakon slučaja „SARTR“, lider SNSD-a je, paradoksalno, bez minimuma ličnog učešća, došao na ivicu situacije u kojoj otvara „front“ sa neplaniranim segmentom populacije – glumcima. Takva okolnost je dodirna tačka sa aktuelnim nevoljama Aleksandra Vučića, s tim da je brojnost, a pogotovo uticaj filmskih i pozorišnih umjetnika u Beogradu, neuporediv u odnosu na domete te profesije u čitavoj RS. Ali, bez obzira na razmjere, Dodiku ne ide u prilog konflikt, makar i posredni, sa koliko-toliko prepoznatljivim osobama, bar u lokalnim koordinatama, koje do sada, ako ništa drugo, nije imao protiv sebe.
Naravno, Dodik će to kompenzovati tako što neće ponavljati greške prethodnika među srpskim vladarima novijeg datuma s obe strane Drine. Nije on kao Slobodan Milošević ili Radovan Karadžić, te već pomenuti Vučić, pa da dopusti djeci da se miješaju u politički, poslovni i, generalno, javni život. Skromni potomci MD, kao u davnoj pionirskoj zakletvi, striktno se drže pravila: „Marljivo učiti, istinu govoriti i biti vjeran, iskren drug“. Doduše, kćerka Gorica je suviše doslovno shvatila ovu posljednju formulaciju, pa nema druge, nego da joj otac objasni da ne mora da ispuni baš svaki hir Jelene Trninić Milićević. I da sa prijateljima, političkim i svakim drugim, može da povremeno učini isto što i on – da ih pusti niz vodu. Pa, ako ostanu na površini – dobro je, a ako ipak potonu, šta da se radi, do njih je, više sreće drugi put.
Moja Hercegovina
