Piše: Nađa DIKLIĆ
Grad Banjaluka je na inicijativu gradonačelnika danas donio oduku o neograničenom radnom vremenu ugostiteljskih objekata u prvoj i drugoj gradskoj zoni. Pravo na neograničen rad, što znači cijelu noć, imaće, navodi Draško Stanivuković na svom Facebook profilu, oni objekti koji su izdvojeni iz stambenih jedinica.
Šta ovo u praksi znači?
Gradonačelnik, koji ovo sve pravda „turizmom“, kao da ne zna gdje su prva i druga gradska zona. Lakše mu je bilo napisati imena vlasnika kafana koji će imati pravo da puštaju muziku po cijelu noć ili rade cijelu noć, nego da ovo obrazlaže kroz odluku. Kao da ne zna da i u strogom centru grada u ulicama Srpska, Jevrejska i Gajeva žive ljudi. A možda ipak ni ne zna. Jer baš stanovnici Gajeve, koji sada na svoju nesreću, žive u nečemu što će biti pješačka zona, žalili su se Gradskoj upravi da više nemaju prilaz do ulaza. Ali, imaju turisti prilaz do njihovog balkona.
Šta bi sa neradnom nedjeljom koji je obećao gradonačelnik? Kao predizborno obećanje. Neradna nedjelja je bila aktuelna do prije par mjeseci. Sada je i noć radna. Što jednostavno ne potpiše dekret o monopolizaciji i ne kaže nam imena i prezimena ljudi koji mogu gdje, kad, kako i šta hoće. Od sve predizborne priče, ostala je šuplja samo terasa Kajaka.
No, naš mlađahni gradonačelnik ide i korak dalje. Sada će velikodušno dijeliti gradsko zemljište. Za kuće. Do sada je već podijelio priključke za vodu i kanalizaciju za džaba. Što je sjajno za one koji su ih dobili besplatno.
Statistika i matematika u Republici Srpskoj su jasni i neumoljivi, ali Bog će li ga znati je li ovaj student ekonomije još uvijek stigao do statistike.
Prosječna plata u Republici Srpskoj je jedva 1200 maraka. Prema zvaničnim podacima Zavoda za statistiku Republike Srpske. Realna ne mora biti ni blizu. Broj nezaposlenih je skoro pa polovina. Zvanično, prednjačimo po broju onih koji su na birou. U rangu smo sa Kosovom i predvodimo evropsku listu. Što znači da jedno domaćinstvo ako je veoma srećno i neko ima još pola plate, sa dvoje djece u prosjeku PREŽIVLJAVA sa 1800 maraka mjesečno. I to srećnici koji imaju dvije plate. Potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu, opet prema podacima Zavoda za statistiku Republike Srpske je dvije i po prosječne plate. Znači, nema se za hranu, obuću, odjeću i komunalije sve i u slučaju da je srećno zaposleno dvoje. Tata, mama… I jedno od maloljetne djece treba unijeti pola plate nekako, da bi se poplaćala SINDIKALNA POTROŠAČKA KORPA. Kozmetika, ljetovanja, zimovanja, nisu uključeni. To je luksuz. Koji mogu da vide na gradonačelnikovim slikama na Facebooku.
Sad bi bilo mnogo lijepo da Banjalučanima gradonačelnik Stanivuković pojasni kako da porodica sa petoro djece o kojoj Stanivuković misli, sa platom koja je ispod republičkog prosjeka, uzmimo da je 900 maraka, plati režije u gradu na Vrbasu (oko 100 pa naviše maraka koje su otišle gore za 30 posto baš zahvaljujući gradonačelniku), kupi hranu za sedmoro usta na mjesečnom nivou, sapune najobičnije, osnovno od garderobe i GRADI KUĆU? Od čega? Kojom prostom računicom je student ekonomije iz minusa došao u plus i misli li on da bi Banjaluka imala na desetine hiljada podstanara koji eto NEĆE da prave kuću jer više vole da plate kiriju?
I šta je sa svim ljudima koji su već platili legalizaciju? Cijela naselja koja su nastala od 1995. godine su skoro pa sva izbjeglička. Zalužani, Kuljani, Priječani, Debeljaci, Saračica… Svi ti ljudi su plaćali legalizaciju bespravno sagrađenih kuća poslije rata i u ratu. I platili priključke za vodu i kanalizaciju. Jesu li oni sad Banjalučani drugog reda? Ima li ovo ikakve veze sa Ustavom Srpske, jer imamo nelegalan položaj određenih kategorija stanovništva.
Ili se ovdje u stvari radi o izvlačenju profita, u stvari. Neko dobije plac od grada. Koji realno vrijedi deset hiljada maraka. Jer, u svakom sistemu imamo i one koji se provuku kroz sistem. Izlije temelje. Kaže: sada imam plac. Pričeka desetak godina, kako raste cijena kvadrata i zemljišta, raste cijena placa dobijenog od grada. Za deset godina, NULA je porasla na 100 hiljada maraka!
Da, imamo terene. Teniske terene. Koje nam je sagradio. Jutros je poručio da ćemo tamo moći da slavimo Novu godinu. Sad znamo i svrhu. Turnir bio, potrošile se stotine miliona, imamo poljanu bez krova za jednu noć godišnje. Nedjelja i noć su postali radni, a Banjalučani su postali građani prvog reda (one koje bira gradonačelnik lično) i građani drugog reda, oni koji su svoje obaveze platili na vrijeme, izvlačeći „crno ispod nokta“ da ispoštuju zakone. U ovom gradu ima jedan zakon i jedan šerif. I po njegovoj će biti dok gledamo vatromet. I turiste koji gledaju u nas.
