Sentinelci su najizolovanije, ali i najopasnije pleme na svijetu.
Ako pokušate da se približite njihovom ostrvu, gađaće vas strijelicama umočenim u zmijski otrov, a onda ubaciti u ogroman kotao i napraviti gozbu na kojoj će uživati cijelo selo.
Dobro, možda epilog neće biti baš ovakav, ljudožderski, ali mnogi koji su pokušali da se približe ovoj zajednici platili su glavom.
Bengalski zaliv, egzotika, idilično ostrvo sa toplim, čistim morem i dugim pješčanim plažama… Raj na zemlji, rekli biste i pomislili kako na takvom mjestu, daleko od civilizacije, vrijedi ostati do kraja života. Zavedeni ambijentom, ne biste mogli ni da naslutite da je, zapravo, riječ o jednoj od najnegostoljubivijih tačaka na planeti. Jer, baš tu tropsku oazu u Indijskom okeanu, poznatu kao Sjeverni Sentinel, nastanjuje najopasnije pleme na svijetu.
Zovu ih, jednostavno, Sentinelci. Nije poznato kako sami sebe nazivaju. Žive na nivou prvobitnih ljudskih zajednica i odbijaju svaki kontakt sa “uljezima”. Pošto malo ko smije da im se približi, ne zna se gotovo ništa o njihovim navikama, porijeklu, čak ni tačnom broju. Prema podacima sa Vikipedije, procjenjuje se da ih ima između 50 i 400.
Izolaciji doprinosi i činjenica da je Sjeverni Sentinel malo ostrvo, udaljeno od glavnih brodskih ruta i okruženo plitkim grebenom, bez prirodnih luka.
Ne približavajte im se ako vam je život mio
Pripada Andamanskom arhipelagu, samim tim i Republici Indiji, pod posebnim je protektoratom i sa morske strane ne smije mu se prići bliže od pet nautičkih milja (devet kilometara), kako članovi zajednice ne bi bili izloženi zarazim bolestima sa “kopna”, jer se pretpostavlja da nemaju stečeni imunitet.
Vlasti neće krivično goniti Sentinelce ako ubiju stranca, jer poštuju njihovu odluku da budu izolovani i ostavljeni na miru. Ukoliko ste na razumnoj udaljenosti, to je u redu. Ako, pak, ne poštujete zakon, niko neće odgovarati u slučaju da vam se nešto dogodi. To “nešto” je smrt.
Više puta su napadali one koji su se približili obali, bilo da je riječ o čamcima sa osobama koje su nameravale da kroče na ostrvo, bilo da su se slučajno nasukali na grebene. I brodove i helikoptere koji su letjeli nisko u pokušaju da ih snime gađali su strijelama.
Tako su 2006. ubili dva ribara koji su zalutali u njihove vode, a na isti način je 2018. završio i američki misionar Džon Alen Čau, koji je pokušao da stupi u kontakt sa njima tako što je platio ribarima sa susjednog ostrva da ga prevezu do Sentinela.
S obzirom na njihov istorijat, ne iznenađujuće nas to što su ga doživjeli kao prestupnika kada je zakoračio na zabranjenu teritoriju. Dva puta su ga otjerali, a kada se treći put pojavio na plaži – ubili su ga. Verovatno su ga i sahranili, jer ostaci nisu pronađeni.
Porijeklo, jezik, običaji – sve je i dalje misterija
Onge, jedan od autohtonih andamanskih naroda, od davnih vremena su znale da postoji ovo ostrvo. Dugo se pretpostavljalo da dijele isto porijeklo i kulturu, međutim, prilikom jednog od retkih susreta sa Sentinelcima ispostavilo se da Onge ne razumiju njihov jezik.
Iako se prvi put pominje u nautičkim spisima iz 13. veka, noga zapadnog čovjeka na Sjeverni Sentinel je kročila tek 1771. godine, kada je britanski geometar Džon Riči sa jedrenjaka Istočnoindijske kompanije primetio mnoštvo svjetala u noći bez Mjeseca. Bile su to lomače koje su koristili tokom jednog obreda.
U martu 1867, usred letnje sezone monsuna, indijski trgovački brod “Niniva” nasukao se na greben. Do plaže je doplivalo 106 putnika i članova posade, koji su jedva odbili napade domorodaca. Da im u posljednjem trenutku nije u pomoć pritekla Kraljevska mornarica, ko zna šta bi se desilo…
Uporni u planovima da istraže ostrvo, Britanci su u januaru 1880. poslali ekspediciju na čelu sa Morisom Portmanom, nadajući se da će saznati bar nešto više o tim ljudima i njihovim običajima. Grupa je otkrila mrežu utabanih staza i nekoliko malih, napuštenih sela. Poslije par dana nabasali su na šestoro domorodaca, stariji par i četvoro djece. No, kada su ih odveli u luku, muškarac i žena ubrzo su se razboljeli i umrli. Djeca su vraćena kući.
Izlaganje i najbezazlenijim bolestima može da bude kobno
Najopasnije pleme na svijetu jasno je stavilo do znanja da ne želi nikakav kontakt sa ostatkom planete. To je mudar izbor. Ne zaboravimo da su susjedne zajednice zbrisane nakon što su Britanci kolonizovali njihova ostrva i donijeli im bolesti poput gripa ili morbila. Pošasti s kojima se ranije nisu suočavali desetkovale su stanovništvo.
Većina saznanja prikupljena je posmatranjem iz čamaca usidrenih na udaljenosti većoj od one do koje može da dobaci strijela. Takođe, bilo je nekoliko kratkih perioda kada su Sentinelci dozvolili vlastima da se približe dovoljno da im predaju malo kokosa.
Bave se lovom, ribolovom i skupljanjem plodova. Umiju da prave uske kanue kojima manevrišu dugim motkama, ali se koriste samo u plitkim vodama. Smatra se da žive u tri male grupe i da imaju dvije vrste kuća sa kosim krovovima: velike zajedničke, sa nekoliko ognjišta za veći broj porodica, i više privremenih skloništa, bez zidova, koja se ponekad mogu vidjeti na plaži.
Žene nose poveze oko struka, vrata i glave. Muškarci takođe imaju trake za glavu, dok je pojas deblji u odnosu na ženski. Naoružani su kopljima, lukovima i strijelama.
Zdravi i zadovoljni, ali opasni i agresivni
Tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka predstavnici indijskih vlasti povremeno su obilazili Severni Sentinel u pokušaju da se sprijatelje sa plemenom. Jednom prilikom, na plaži su im ostavili dvije svinje i lutku. Sentinelci su ubili životinje i zakopali ih zajedno sa lutkom.
Prilikom narednih posjeta ostavljali bi im poklone u vidu kokosovih oraha, banana, komadića gvožđa. Ponekad se činilo da Sentinelci prave prijateljske gestove, ali bi onda iz šume doletjele strijele.
Misije su prestale 1996. godine. Zvaničnici su se, s razlogom, zapitali koliko je pametno ostvariti kontakt sa ljudima koji su zdravi i zadovoljni, jer su u prošlosti svi takvi pokušaji imali tragične posledice, razarajući velika andamanska plemena.
Pošto antropolozi i ostali naučnici nikad nisu uspjeli da im priđu, niko izvan ostrva zapravo ne zna kako Sentinelci sebe zovu, a kamoli kako da ih pozdrave ili nešto pitaju. U enciklopedijama je zabilježeno da postoje, ali nema ništa o običajima, tradiciji, poreklu. Pouzdano se zna samo da im nije stalo do društva, što su jasno izrazili i bez pričanja.
