Vršnjačko nasilje, koje tokom školovanja doživi svaki četvrti učenik, odrasli nerijetko posmatraju kao dječiju igru, a posebno zabrinjava što mnogi dječaci i djevojčice žmure na maltretiranje svojih drugara pružajući tako prećutnu podršku nasilnicima.
U posebnom izvještaju o vršnjačkom nasilju u vaspitno-obrazovnim ustanovama, koji je sačinio Ombudsman za djecu Republike Srpske na osnovu rezultata upitnika sprovedenog među 5.701 srednjoškolcem, navodi se da je oko 24 odsto ispitanih bilo žrtva nasilja tokom školovanja.
Samo u ovoj školskoj godini neki oblik nasilja u školi pretrpjelo je oko deset odsto dječaka i djevojčica od prvog do trećeg razreda srednje škole, što, prema riječima ombudsmana, ukazuje da je neophodno sistemski više i snažnije pristupiti ovom kompleksnom problemu, te jasnije i glasnije poslati poruku “stop nasilju”.
U dokumentu koji će se naći pred poslanicima Narodne skupštine RS na sjednici zakazanoj u martu stoji da se najveći procenat odgovora na pitanje ko je počinilac nasilja odnosio na učenika iz škole.
Ombudsmana zabrinjava činjenica da su učenici naveli da je u pet odsto slučajeva nasilje počinjeno upravo od strane onih koji bi trebalo da zaštite žrtve, zaustave i spriječe bilo koji oblik nasilja.
Prema percepciji učenika, najučestalija vrsta nasilja je verbalno, socijalna isključenost, fizičko nasilje, zanemarivanje, te nasilje putem interneta i seksualno.
Na pitanje gdje se u školi dešava nasilje 46 odsto đaka je reklo da je to u učionici, a visoki procenti odnose se na dvorišta i školske hodnike.
– Mjesto gdje djeca prema zakonskim regulativama treba da budu bezbjedna i zaštićena su, prema podacima đaka, mjesta na kojima se dešava nasilje – navedeno je u izvještaju Ombudsmana RS.
Izostanak reakcije
U dokumentu je istaknuta zabrinutost zbog odgovora učenika koji upućuju na to da se u mnogim slučajevima maltretiranje ne shvata ozbiljno budući da je oko 31 odsto ispitanih reklo da nije bilo reakcije na prijavu nasilja ili je shvaćeno kao dječija igra. Đaci su istakli da su u 56 odsto slučajeva prijave nasilja reagovale razredne starješine obavljajući razgovor, dok su se centri za socijalni rad uključili u svega jedan odsto slučajeva.
– U praksi se često vršnjačko nasilje posmatra kao “uobičajeno ponašanje koje predstavlja dio odrastanja djece”, zbog čega jednim dijelom ostaje neprepoznato, odnosno izostane reakcija na nasilje. Tek kada ono postane brutalnije ili kada sukob eskalira, onda se počinje sa preduzimanjem određenih aktivnosti, iako je i ranije bilo naznaka da se nešto dešava i da postoji određeni problem – upozorava se u izvještaju i dodaje da put ka nultoj toleranciji nasilja mora biti zajednički cilj i zajedničko zalaganje svih aktera u oblasti prava djece.
Ombudmsan navodi da se iz odgovora kako mladi reaguju na nasilje može zaključiti da je djeci potrebno prilagoditi edukacije i učiti ih o načinima reagovanja na nasilje budući da je oko 35 odsto ispitanih navelo da su samo posmatrali nasilje i nisu se miješali u sukob jer ih se ne tiče.
– Iako ohrabruju podaci da su djeca u većem procentu reagovala, ne smijemo zanemariti i odgovore koji ukazuju na nereagovanje, što, u stvari, predstavlja podržavanje ili opravdanje nasilja – naglašava se u dokumentu.
Iako su posljednjih nekoliko godina o pitanju zaštite djece od nasilja u Srpskoj učinjeni značajni pomaci, ombdusman konstatuje da je, i pored brojnih međunarodnih dokumenata, domaćih zakonskih i podzakonskih akata, nasilje nad djecom i među djecom i dalje prisutno.
– Posebno zabrinjavaju slučajevi vršnjačkog nasilja koji se javljaju u sve mlađem uzrastu, što upućuje na neophodnost da se u rješavanje problema uključe i drugi subjekti zaštite poput centara za socijalni rad, mentalno zdravlje, policije jer nasilje nije samo problem škole nego i porodice, pa i šire društvene zajednice. Neophodno je podsticati i unapređivati saradnju i međusobnu podršku kako između učenika i škole, tako i između roditelja i škole. Škola posebnu pažnju u kreiranju i sprovođenju aktivnosti treba da posveti djeci, uvažavajući njihovo pravo na mišljenje i učešće u donošenju odluka koje ih se tiču, budući da sama djeca najbolje znaju sa kojim se sve problemima suočavaju – navodi se u izvještaju Ombudmsana za djecu RS.
Problem veći nego što se prikazuje
Sociolog Ivan Šijaković smatra da se konstantno radi na nekim mjerama u školi, ali da se i dalje ništa ozbiljnije ne preduzima o pitanju vršnjačkog nasilja.
– Prosvjetni radnici, ali i druge službe bi trebalo da reaguju na svaki, pa i najmanji oblik vršnjačkog nasilja, jer je to klica svih nasilja koja kasnije nastaju u društvu. Djeca školskog uzrasta se spontano počinju pripremati za sve neposlušnosti koje kasnije u životu nastavljaju. Rijetko će nestašno dijete u smislu vršnjačkog nasilja izrasti u dobru osobu. To je jedan u 1.000 slučajeva – kazao je Šijaković za “Glas”.
On tvrdi da je problem znatno veći nego što se to u javnosti prikazuje, navodeći da je rješenje potrebno tražiti u pravilnicima, koji će pojačati školsku disciplinu.
– U škole je potrebno uvesti oštrije kazne. Na primjer, da se nasilna djeca na neko vrijeme udalje iz škole. Takođe, nastavnicima i profesorima je potrebno dati mnogo više slobode da uočene stvari kažnjavaju određenim disciplinskim mjerama – rekao je Šijaković naglasivši da je vaspitna uloga škole oslabila i da je danas u obrazovanju sve dopušteno jer je kompletno društvo došlo u situaciju da za sve ima opravdanje, pa i za negativne pojave.
S druge strane, kaže Šijaković, potrebno je kazniti i one đake koji lažno prijavljuju probleme, pa mnogi prosvjetni radnici, kada se desi ozbiljnija situacija, pomisle da je riječ o šali.
– Problem društva je što se priprema da sve toleriše i da pomjeramo tu granicu do te mjere da je svako može prekoračiti – kazao je Šijaković.
Psiholog Jelena Zelić, koja putem savjetodavne linije “Plavi telefon” razgovara sa djecom, kaže da su đaci česti sagovornici s druge strane linije, a javljaju se upravo zbog vršnjačkog nasilja, kako fizičkog, tako emocionalnog, pa čak i seksualnog.
– Djeca se obično žale da nailaze na nerazumijevanje ili nedovoljno adekvatan tretman u kriznim situacijama u školama, što može biti rezultat toga da su zaposleni preopterećeni ili nisu dovoljno edukovani kako da postupaju u takvim situacijama – kazala je Zelićeva za “Glas”.
Iskustvo i praksa, priča Zelićeva, pokazuju da se u tim kriznim situacijama ne djeluje dovoljno ažurno.
– Nijedna situacija u takvim slučajevima nije bezazlena. Više ćemo izgubiti ako na neku “dječiju igru” ne reagujemo, nego ako izaberemo da se tome posvetimo, pa makar i u edukativne svrhe – rekla je Zelićeva.
Prema njenim riječima, zaposleni u školama treba da iskoriste svaku priliku i situaciju kako bi se djeca edukovala da prepoznaju nasilje, kome da se jave i šta da urade.
Društvene mreže
U izvještaju se navodi da 36 odsto učenika smatra da se na smanjenje vršnjačkog nasilja može uticati uz pomoć radionica u organizaciji stručnih službi, a zanimljivo je da dio mladih navodi da je problem moguće riješiti kroz kampanju putem društvenih mreža.
– Podaci ukazuju na kreativnost i inovativnost djece, ali i mogućnost šireg djelovanja u ovoj oblasti i uključivanja kompletne zajednice – navodi se u izvještaju.
