Prije pojave toalet papira ljudi su koristili razne stvari kako bi održali higijenu. Uglavnom se radilo o lišću, travi, paprati, kukuruznim klipovima, kori od voća, školjkama, kamenju, pijesku, snijegu, vodi, starim novinama… Oni bogatiji su željeli nešto finije za svoje zadnjice, pa su posezali za čipkom, vunom i ružinom vodicom.
Privatnost i pravilna higijena bile su nepoznanica u javnim toaletima starih Rimljana. Njihovi toaleti na otvorenom zvali su se “latrines”, nisu imali pregradne zidove, a tadašnja metoda čišćenja zadnjica danas bi bila nezamisliva.
Svako ko bi obavio nuždu posezao bi za istim sunđerčićem pričvršćenim za dugi štap zvanim “tersorium”. Znači, svi posjetioci javnog toaleta guzu su brisali istim sunđerom koji su nakon upotrebe vratili u posudu napunjenu slanom vodom ili sirćetom. Na kraju su međunožje osvežili ružinom vodicom.
Osim što se na tom sunđeru nalazio nezamisliv broj bakterija, stari Rimljani su se nalazili pred još jednim problemom – nakupljeni sumporovodik i metan mogao je lako da eksplodira ispod njih dok su sjedili u toaletu. Bio bi to prizor kao iz neke crne komedije.
Put svile ostavio je za sobom stare potrepštine za obavljanje nužde razbacane po Aziji. Na sjeverozapadu Kine arheolozi su pronašli štapove za ličnu higijenu za koje se vjeruje kako datiraju od prije otprilike 2.000 godina, a koristili su se tokom dinastije Han.
Nalazili su se na području Tamrin Basin, na kome je pronađeno više od sto mumija. Štapovi su izrađeni od bambusa, a jedan kraj im je umotan u tkaninu kojom se brisala zadnjica.
Prvi toalet papir koristili su u Kini još u 6. vijeku
Kako su se razvijali, tako je i brisanje zadnjice postajalo sofisticiranije. Prva dokumentovana upotreba toalet papira zabilježena je u Kini u 6. vijeku. Kineski car je 1391. godine naredio izradu mirisnih listova za toalet dimenzija 60 puta 90 centimetara koje su potom koristili on i članovi njegove porodice.
Stari Grci su za održavanje higijene anusa koristili grublje metode: kamenje, koje se nazivali “pessoi” i krhotine od keramike zvane “ostraka”.
Ponekad bi, kao oblik osvete, odlomljeni komadi keramike na sebi imali ispisana imena neprijatelja pa bi se njime simbolično obrisala zadnjica, i tako iskazao stav i mišljenje o nekome. Osim toga, znali su da posežu i za glinom, školjkama, pa čak i kokosovim ljuskama.
Klipovi kukuruza bili su vrlo popularni, kao i stare novine
Kada su stigli u kolonijalnu Ameriku, Britanci su trebali da se kreativno snađu čime će brisati zadnjicu nakon obavljanja nužde, a najzgodnije se činilo posegnuti za klipovima kukuruza, bilo ih je u izobilju, a i tekstura im je zgodna “za te stvari”. Ista metoda upotrebljavala se i u drugim krajevima svijeta gdje raste puno kukuruza. Ponegdje se vjerovatno koristi još i danas.
Neki se i danas sjećaju kako je to izgledalo dok su bili mali – nerijetko su se kao toalet papir koristile stare novine izrezane na listiće. Bilo je tu i određene doze zabave, jer su ljudi mogli da čitaju odlomke starih vijesti dok su sjedili na WC šolji.
Novine i razni katalozi u SAD su počeli da cirkulišu u 18. i 19. vijeku, a nakon što su ih pročitali, bilo je šteta baciti ih ili založiti vatru njima, kad su mogli da se iskoriste mnogo bolje – za brisanje zadnjice. I proizvođači su bili toga svjesni, pa su često namjerno na uglovima novina i kataloga ostavljali rupe kako bi mogle da se objese u toaletu i cijepaju stranice.
Postojao je i medicinski papir za zadnjicu
Bio je to vrh luksuza kada je nega zadnjice u pitanju. Američki izumitelj Džozef Gejeti je 1857. godine počeo da proizvodi sopstveni “medicinski papir”, izrađen od konoplje i aloe vere.
Ta prijatnija alternativa novinama i klipovima kukuruza inspirisala je mnoge da pokušaju da naprave svoje verzije. Ta praksa se zadržala do danas – kompanije kao da se takmiče koja će napraviti mekši i prijatniji toalet papir. Neki čak znaju da preteraju u mekoći i finoći papira, pa prsti kroz njega prođu u skroz nezgodnom trenutku.
I dan-danas mnogi ne koriste toalet papir
Više od 70 odsto ljudi na svijetu danas uopšte ne koristi toalet papir. Ako preračunamo taj procenat u broj svjetske populacije, ispada da ga ne upotrebljava više od pet milijardi ljudi.
Mnogi bi željeli da ga kupuju, ali to ne mogu da priušte, ili ga uopšte nema u njihovoj blizini, pa i dalje posežu za lišćem, travom, paprati, kukuruznim klipovima, korom od voća, školjkama, kamenjem, pijeskom, snijegom, vodom – kao i njihovi preci, prenosi Kurir
