Svi koji poste Vaskršnji post trebalo bi da znaju pravila u vezi sa tim.
Vaskršnji post najčešće započne već u februaru, međutim, ove godine to nije slučaj. Ove godine počinje 18. marta i traje sve do 4. maja. Vakrs proslavljamo 5. maja.
Svaka sedmica Vaskrnjeg posta ima svoje ime i posti se na različit način.
Tokom Velikog posta, kojim se tjelesno i duhovno pripremamo za praznik vaskrsenja Hristovog, uzdržavamo se od loših misli i djela, kao i od mrsne hrane – mesa, jaja, sira, mlijeka, dakle, hrane sa životinjskim masnoćama. Vino i ulje dozvoljeni su samo subotom i nedjeljom, ali i na dan Svete četrdesetorice mučenika.
Riba se može koristiti samo na Blagovijesti (7. aprila) i Cvijeti (28. aprila). Svim ostalim danima posti se na vodi, a pogotovo strogo srijedom i petkom. Prva tri dana prve nedjelje Velikog posta se poste posebno strogo. To isto važi za posljednju nedjelju posta koju postimo na vodi, osim Velikog četvrtka na koji razriješavamo na ulje i vino. Na Veliki petak se uzdržavamo od jela i pića sve do iznošenja plaštanice, dakle do tri sata popodne, poslije čega se uzima lagan obrok na vodi. Takođe strogo postimo i Veliku Subotu kao jedinu posnu subotu u toku godine.
Vrlo je važno da oni koji odluče da poste ne čine to sami, nego da odu kod svog sveštenika. Ukoliko nemaju stalni parohijski odnos sa sveštenikom ili im on ne dolazi u kuću, mogu da odu do hrama koji im je teritorijalno blizu i pokušaju da dobiju uputstvo za post prema sopstvenom životu. Osobama kojima su posao teški fizički poslovi, trudnicama, starijim nemoćnim osobama, osobama sa hroničnim bolestima koje primaju terapiju sveštenik će vjerovatno dati savjet na koji način da poste a da ne ugroze svoje zdravlje.
Za početak, prvo treba istaći da je svaki post vezan za bogoslužbeno uzimanje hrane, a ne za tip hrane. Dakle, iz Crkve poručuju da se hrana ne dijeli na čistu i prljavu i dozvoljenu i nedozvoljenu, nego se u stvari određuje prema onome da ne živi čovjek samo od hrane, već od riječi božije. Stoga postu ne treba pristupiti sa očekivanjem izbora hrane, nego sa očekivanjem bogoslužbenog ritma sopstvenog života. To je prvi i osnovni princip. A to podrazumijeva i odlazak u crkvu na bogosluženja da bi se čula riječ Božija i promišljala u svojoj svakodnevici jer služba se ne prekida onog trenutka kada izađemo iz crkve, nego se ona nastavlja. A hrana je sastavni dio te službe. U skladu sa ovim prvim i osnovnim pravilom hranu ne treba da razvrstavamo na ono što jedemo i što ne jedemo, nego da mijenjamo sopstveni pristup hrani tokom tog perioda.
Sveštena lica napominju i da je post naša prilika da progledamo na nov način. Post ne treba da gledamo kao nešto što treba ispuniti da bismo bili poslušni, a naročito ne razvrstavajući hranu na ono što smijemo i ne smijemo da jedemo, već treba da ga gledamo kao priliku da kroz ono što jedemo dobijemo pravi pogled na svijet.
Za kraj, važno je znati i da oni koji bi da se pričeste tokom posta ne bi trebalo da odu tek tako sami usput, već da to treba da bude u jednoj molitvenoj proceduri, uz sveštenika koji će moći da nam pročita molitvu, da nam pričešće bude na zdravlje i spasenje.
