Ivu Andrića svi znamo kao jednog od najpoznatijih književnika i jedinog našeg nobelovca. Ipak, malo je poznato da se naš najpoznatiji pisac prije Drugog svjetskog rata bavio politikom. Vrhunac njegove službeničke karijere bila je funkcija zamjenika ministra inostranih poslova. Na toj dužnosti posjetio je i Berlin u vrijeme kada je Adolf Hitler bio na vrhuncu moći.
Sredinom tridesetih godina 20. vijeka, nakon dolaska Hitlera na vlast, naglo se mijenjala evropska politička scena. Jugoslavija je pod upravom kneza Pavla Karađorđevića nastojala da se prilagodi novim uslovima proklamujući neutralnost.
– Njemačka aždaja se ustremila na nas – rekao je jednom prilikom Stojadinović svome pomoćniku, „moramo nastojati da je otklonimo od naše zemlje. Neka ide na drugu stranu… Nijemci su teški kao prijatelji a opasni kao protivnici…”
Andrić je bio diskretni i djelotvorni izvršilac zamisli jugoslovenskog namjesnika kneza Pavla i njegovog ministra inostranih poslova. Jedan bivši kolega zapisao je da se Andrić kao drugi čojvek ministarstva pokazao kao „tihi, meki, prilagodljiv činovnik” obuzet beletristikom i kome je „najvažnije bilo da se ne zamjeri kolegama”.
Kako je jednom Andrić zapisao u svojim razmišljanjima, „u diplomatskoj službi prilike prisile većinu ljudi da moraju prije ili poslije da istupe samostalno i da pokažu kakvi su i šta umiju”. On je kao pomoćnik ministra igrao značajnu ulogu u zaključenju „ugovora o večnom prijateljstvu” sa Bugarskom (januar 1937) i u pregovorima sa Musolinijevom Italijom koji su doveli do zaključenja Beogradskog ugovora o prijateljstvu (mart 1937) kojim je za određeno vrijeme otklonjena opasnost od napada Italije.
Andrićeva uloga „sive eminencije” Ministarstva inostranih poslova završila se onda kada je pala Stojadinovićeva vlada (februar 1939) i kada je na mjesto ministra bio postavljen dotadašnji poslanik u Berlinu – Aleksandar Cincar-Marković.
Da bi donekle ublažila nepovoljan utisak na Njemačku zbog smene pronjemačkog premijera, nova vlada je njegovog saradnika Andrića postavila za „opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika” u Berlinu. U svojoj preporuci da se odobri diplomatski agreman za jugoslovenskog poslanika, Fon Heren, nemački poslanik u Beogradu napisao je:
– Govori tečno njemački… uvijek je smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vrijeme svog dugog djelovanja u ministarstvu Andrić je… u svim pregovorima pokazivao temeljno razumjevanje njemačke politike.
Kao poslanik stupio je na dužnost u Berlinu 10. aprila 1939. godine. Poslanstvo je bila jedna od najvećih jugoslovenskih misija do tada. Brojalo je 15 službenika. Već nakon nekoliko dana novi poslanik našao se pred firerom. Teško je zamisliti dva različitija karaktera nego što su bili njemački vođa i beogradski poslanik i pisac.
– Još od ranog jutra pripremao sam se za ovaj izuzetan doživljaj. Ostani priseban, pokušavao sam sam sebe da smirim, ali kada sam se u pratnji šefa protokola našao pred Hitlerom, počeo sam da gubim prisebnost i gotovo panično zaželio da se ovaj strogo protokolarni čin što prije završi. Zapazio sam da je Hitler bio možda nešto niži od mene… Da ste me tada zapitali kakve ima oči, ne bih mogao sa sigurnošću da vam kažem: otkrivao sam u njima neku hladnu radoznalost, hladan sjaj čovjeka koji više vjeruje u svoje ideje i predrasude nego u samog sebe.
Tokom prvih mjeseci svog mandata, priređuje niz važnih poseta Berlinu tokom kojih su jugoslovenski državnici pokušavali da nađu modus vivendi sa Hitlerom ali da istovremeno ostanu izvan velikog sukoba, odnosno da održe neutralnost zemlje. Ministar Cincar-Marković je aprila 1939. godine posetio Berlin. Nešto kasnije sa Hitlerom je razgovarao i knez Pavle (juna 1939. godine).
U tim razgovorima u predvečerje Drugog svetskog rata, Nemci su nastojali bez većeg uspeha da Jugoslovene navedu na neki postupak kojim bi potvrdili približavanje Silama osovine, poput izlaska Jugoslavije iz Društva naroda ili napuštanja Balkanskog pakta. Hitler je bio razočaran, pa i bijesan nakon tadašnjeg razgovora sa knezom Pavlom od koga je mogao da izvuče tek neodređena obećanja.
Andrićev govor prilikom predaje akreditiva Hitleru
Poštovani kancelare,
Čast mi je da Vašoj Ekselenciji predam pisma kojima je Kraljevsko Namjesništvo, u ime Njegovog Veličanstva Kralja Jugoslavije, moga uzvišenog Suverena, izvoljelo da me akredituje kod Vaše Ekselencije u svojstvu svoga izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, kao i opozivna pisma moga prethodnika g. Cincar Markovića.
Smatram za naročitu sreću što mi je Kraljevsko Namjesništvo povjerilo tu časnu zadaću. Odnosi dobrog susjedstva, kao i živa privredna i kulturna izmjena dobara između Njemačke i Jugoslavije odgovaraju potpuno željama i namjerama Kraljevske vlade, i ja sam naročito povlašćen što mi je Kraljevska vlada stavila u dužnost da rad moga prethodnika na tom djelu nastavim, a u cilju produbljenja i učvršćenja tih prijateljskih odnosa i uzajamnog poštovanja koje vlada između oba naroda.
Dozvolite, Gospodine Kancelare Rajha, da uverim Vašu Ekselenciju da ću sve svoje snage posvetiti tom zadatku koji predstavlja jedan od značajnijih ciljeva spoljne politike moje vlade. Slobodan sam izraziti nadu da mi blagonaklona podrška Vaše Ekselencije neće nedostajati u izvršenju moje prijatne dužnosti.
Predajući Vašoj Ekselenciji moja pisma, koristim ovu svečanu priliku da izrazim u ime Njegovog Kraljevskog Visočanstva Kneza Namjesnika, Kraljevskog Namjesništva i Kraljevske vlade najljepše želje za ličnu sreću vaše Ekselencije, koja sa toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog Rajha, kao i za dobro i napredak njemačkog naroda.
