Nenad Stefanović oglasio se poslije zlata sa juniorskom reprezentacijom Srbije.
Srbija je uspjela, pokazala je da ima zlatnu generaciju košarkaša. Predvođena trenerom Nenadom Stefanovićem (37) ekipa je učinila ono što je malo ko očekivao – osvojila je Evropsko prvenstvo. Obradovala je naciju, punu dvoranu, klince koji su ih bodrili od prvog do posljednjeg meča.
Sve je bilo savršeno. Bolje nije moglo. “Košarka se vratila kući. Nemam šta da kažem, dominantno, nijedan meč u egalu, sve na vrijeme riješeno. Svaka čast momcima, za mjesec dana napravili smo koheziju, tim, 12 ratnika koji su spremni da poginu jedni za druge. Da uđeš, igraš odbranu, pet minuta da ne pipneš loptu i izađeš srećan. To je donijelo rezultat. Pogledajte statistiku, među gorima smo u šutu za tri, ali imamo rezultat sa timskom igrom”, počeo je Stefanović razgovor sa novinarima.
Za njega ne postoji dilema. “Ovo je najveći uspjeh karijere, ne postoji veća satisfakcija, jedan sam od rijetkih kojima je bila želja da vodi reprezentaciju, a ne, da ne kažem šta.”
Kakav odnos postoji između njega i igrača moglo je da se vidi na svim mečevima, posebno u finalu. U trenucima kada je Srbija dolazila do prednosti, kada su igrači upadali u euforiju, Nenad je spuštao sve to, pokazivao je prstom ka glavi, tražio je da budu pametni, da ne žure, da rade ono što je dogovoreno. “Pomoglo im je dosta, bio sam katastrofa u polufinalu, više sam se brinuo za taj meč nego za Špance. Poslije otvaranja meča, nisam bio zabrinut za ishod. Kada nas na klupi vide smirene, vjerovatno je i njima lakše.”
Španci su bili proglašeni za favorite i prije takmičenja i kada je turnir počeo, a i prije finala. “Mi smo htjeli da dobijemo Francuze i Špance, uz svo poštovanje nismo htjeli da se mjerimo sa drugima. Niko nije prognozirao da će Nijemci biti treći, Špance smo dobili u prijateljskoj prije meča. Na papiru su vjerovatno favoriti, bolji pojedinci, ali…”
Publika je oduševila sve u timu. “Nije mi bilo ni u najluđim snovima da će biti toliko djece, ovi momci kao ‘Bitlsi’. Izlaze ovako, stvarno nestvarno iskustvo za njih. Mi smo malo stariji, ali ova djeca, ponašanje, navijanje, baš ono vrhunski.”
Neki igrači, poput Nikole Topića, dobili su ovacije, skandirali su njihova imena. “Njima više to poremeti koncentraciju i promaše bacanje, ali uspomena za cijeli život”, nasmijao se Stefanović.
Za kraj razgovora dobio je i jedno dosta kompleksno pitanje – kako zadržati ovakav kult reprezentacije za ove mlade igrače do seniorskog staža? “Ja uvijek kažem i u klubovima da odnos kreće od trenera i štaba, mi smo to nametnuli, vidjeli su da smo tim. Iako ima raspona u godinama, drugi pomoćnik je stariji od mene, Joca Antonić je stariji od mene. Mi smo na tome insistirali, da je ovo reprezentacija, ne klub i da mora da postoji drugačiji odnos. Da li će se zadržati kult, to ne znam, ali bih volio“, zaključio je Stefanović.
